Hasta siempre Comandante

Dugo nisam skrabao po Bloggeru... Nisam imao ni zivaca, nisam imao vremena...

Medjutim, vidjevsi jednu temu na Shobinom blogu, pozelio sam da i ja kazem koju... da se "upishem", sto bi se reklo...
Valjda covjeka najvise dodirnu price o necemu, u cemu je i sam ucestvovao. Nesto sto je na njemu ostavilo trag i na cemu je on na neki nacin ostavio dio sebe.
Priznajem, jesmo zapishavali haustore, ali ne mislim samo na to!
Nego, jos jednom hvala Shobi sto se sjetio KUK-a... Red je da ga se i ja sjetim. Noci i noci, ej....

Kako smo se rokali i tabali tamo...

A tek, kakva muzika...

Pa mahalci, pa rockeri, punkeri, skinsi, metalci, zalutali, outsideri, izgubljeni, ovakvi, onakvi..... Sve je to funkcionisalo na jedan cudan sado-mazo nacin.
Jedni su marisali i otkidali od batina druge, ali - jedni bez drugih nisu postojali... Cudna neka alhemija na djelu... pa, od krvi... od govna, od jeftinog alkohola i tone artana, tramala, trave, dopa... od boxera i kajseva... od ljubav, od mrznja i prezira... od gadjenja, od svega ovoga i mnogo cega jos, ostade u mom pamcenju satkana jedna nezaboravna prica o Sarajevu.
Joy Division-ovski ambijent, velicanstvene urbane tame, redukcija i pokidani glas Iana Curtisa najbolje bi sve to opisali....Shoba se dobro sjetio:  "da razveseli narod"...
Jedno od rijetkih mijesta bez lazi i prevare... mozda i najljepsi sarajevski paradox iz vremena moje mladosti.

Nikada tako intenzivno, nikada tako ludjacki i nikada tako zestoko nije ovaj grad furao svoju furku, kao sto ju je isfurala ta generacija koja pripada dobu kada je KUK razvaljivao... Kao da smo predosjecali da ce se nesto desiti, pa smo, ziveci 300 na sat i lupajuci glavom u zid zeljeli da otkinemo barem jos dio mladosti, prije nego nam je uzmu.
I zaista se nismo stedjeli... Udarali smo sto smo jace mogli... Lokali smo k'o ludi... padali na glavu i rigali... ali, uzalud...
Mladost su nam uzeli... s mladoscu i jedan svijet... A vrijeme (citaj: ljudi u vremenu, vrijeme u jednom hermetickom kontextu, govna danasnjice), izdajnik, potrudilo se da izjede, da sakrije i materijalne dokaze da smo nekada postojali, da je istina... i da ja nisam jebeni Hans Kristijan Andersen.

Nakon rata, kada sam se demobilisao, drugo na sta sam pomislio - prvo je ipak bilo "da mi je da se naspavam, pa nek' sve ide u tri picke materine" - bilo je:  "Da mi je da se otkinem i poderem sa starom rajom, da se sjetim starih vremena, da ponovo isfuramo film, da jebemo majku svima onima koji su mislili da smo nestali... Nije to bila nostalgija, niti cin ocaja... Moglo se i bez toga... Bio je to inat i zelja, da vidim opet stvari radi kojih sam obozavao ovaj grad.

Medjutim, par godina nakon rata, mrcvario se KuK "na aparatima", a sa njim, u agoniji, i taj nas film... Koprcalo se nesto, hvatalo zrak, grcilo se... bile su neke svirke, motala se neka raja, bilo je i one starije garde... ali nije islo... Falili su ljudi, falilo je nesto u zraku, jenostavno - falila je FURKA... i KUK je tako pr'no u shishu...

Sarajevu je rat, osim smrti i rusenja, donjeo i lesinare... cim bi osjetili da neki od urbanih, kultnih stubova ovog grada, dakle - bilo sta sto je snazno potsjecalo na stara vremena, odumire, da se lagano raspada, dosli bi da zadaju konacni udarac... da mu vade oci.
Na isti nacin ubijen je i KUK... obescastili su ga jer su dosli iz svijeta neznanja, svijeta miseva... Silovali su mu prostor... Skrnavili ga za sva vremena.
I nebi mozda ovoliko ni boljelo da se sve nije desilo takvom brzinom i da nije izgledalo tako bizarno... Gotovo preko noci, od sarajevskog je "CBGB-a" nastala je jos jedna u nizu bljutavih, sterilnih "modernih" kafancurina... jos jedan hram sveopsteg poremecaja kroz koji prolazimo... jos jedno od skupljalista poluidiota koji ne znaju da stoje na jednom od epicentara predratne sarajevske furke. Jos uvijek sam u shoku.... i dan danas, kad prodjem kraj tog mjesta, tog groblja uspomena, ne mogu da vjerujem svojim ocima. Jos kad sam vidio one slike na http://kuk.blogger.ba/ , sjeb'o sam se, samo tako, sto bi se reklo... Papak Turkusic.... nekakve hamshe... Jebote...

Nedavno je na red dosao i Dom mladih... i njega su, "popravivsi" ga, unistili za sva vremena... Onako sjeban i zapusten nakon rata, barem je, poput spomenika, svjedocio o necemu velikom... ovako "popravljen" i "napucan", samo je poruka da se ne nadamo da ce se nesto slicno  ikada ponoviti.

Neke stvari lijepo izgledaju i kad postanu rusevine...

Neke stvari ne treba nikada popravljati.

(U komentarima na neki od prijasnjih postova, gospodjica, koja sebe naziva who_killed_bamby, pomenula je "kockaste glave" i u meni pokrenula latentnu misao koja je cucala negdje u mojoj tintari i cekala signal da izleti van u pisanoj formi...)

Glave...glavuse....fizionimje lica...labrnje... Ove su me stvari oduvijek intrigirale.
Nacin, kako se na licu odredjene osobe vrlo lako moze procitati njena "licna karta" i dokuciti mentalni sklop s kojim nam je racuati...

Ovu sam tehniku "legitimisanja" ljudi oko sebe - apsolvirao!
Smatram se velikim strucnjakom na tom naucnom polju i tesko, zaista tesko, da mi se iko moze izvuci i zajebati me, bacajuci neke nadri-misaone poglede ili gledajuci u daljinu kao da, toboze, razmislja...
U sekundi je razotkrivam poput nekog nadobudnog drota iz holivudskih filmova, i pogadjam o cemu se radi!

Doticna osoba, sa specificnim oblikom tintare i labrnje, ne razmislja o korjenima dijabolicnog izraza u slikarstvu Hieronymusa Boscha, nego se vjerovatno pita: "Gdje ta ulica Kralja Tomislava, u pizdu materinu!!??"
Pogled doticne osobe, vlasnika kockaste gavudze, koji nestaje u daljini, ne spaja sa horizontom trazeci odgovore na pitanje: da li je u nasem slucaju, usranog i nesredjenog zivota, religija jedini adekvatan odgovor i, da li bjezanjem u istu zaista priznajemo poraz i postajemo nihilisti, kako nam to drug Nitsche jednom davno poruci.
Ne!
Ne dajte se zbuniti!
Kada vidite da se doticnoj osobi, glave koja potsjeca na plinski set, pogled gubi u daljini, budite sigurni da joj se najvjerovatnije prisralo, pa panicno stisce guzove jedan uz drugi, blejeci nekuda, a nikuda, pokusavajuci da zadrzi koncentraciju i izdrzi muke koje grad donosi... sjecajuci se kako je nekada, u rodnom kraju, jednostavnim skokom u prvi grm mogla biti rijesena ova bolna, nimalo prijatna situacija...

Moram da priznam da nemam nikakvu pisanu diplomu ove interesantne nauke... Znanje sam kupio hodajuci svojim gradom... Posmatrajuci... Jebiga, Darvin zivotinje, a ja papke... I pokusavam se i dan danas sjetiti kada, gdje i kako, u vremenu i prostoru, se desio taj moment kada je moj grad "sapatom pao" pod naletom kockastih glava, u kojima, od serijske opreme imate dva mala mozga, dok veliki ne dolazi u obzir jer bi se pregrijavao prilikom svakog pokusaja razmisljanja.

Nekada sam ulicama SARAJEVA gazio prkosno, veselo, sa zeljom da ta svakodnevna setnja koja je u sebi nosila neku nadnaravnu ljubav prema svakom jebenom cosku moga grada nikada ne prestane...
Danas se cesto uhvatim kako, poput stakora, izmigoljim iz svoga stana pa se nekim sporednim ulicicama, povlaceci se po coskovima, sto je brze moguce prebacim iz tacke A u tacku B, ne bi li mimoisao kolone glavatih koje mile mojim gradom, a na licima im vidim da ga ne vole i da ga jos zadugo nece voljeti, onako kako ga ja volim.

Prije je bilo lakse.... lakse disati, lakse hodati... Iz danasnje perspektive, iz blata neznanja i primitivizma koje me okruzuje, moje koracanje starim Sarajevom u mojim sjecanjima prelazi na jedan novi nivo... nazvo bih ga lebdenjem. Jebote, stvarno sam lebdio! Kunem se.
Od karakteristicnih fijoka-labrnja-polukrezavih jaljasa sa Logavine i Vratnika sa kojima sam odrastao, do prefinjenih i teskog zivota lisenih faca haustorskih djevojaka u koje smo se zaljubljivali... svakome je trebao samo jedan pogled i treptaj oka, pa da se prepoznamo, da jedni na drugima, na crtama lica i onom bezobraznom, podrugljivom sarajevskom osmjehu, kojem sam se do smrti zakleo, prepoznamo tu memlu haustora i sarajevskih mahala, tu patinu grada koji nas je sviju obiljezio. Istu onu, do neba veliku magiju kojom me je moj grad nekada davno ocarao, pa ni momenta nisam dvojio da li da odem ili da uzmem pusku i krenem u rat. I ostao sam, naravno. I opet bih, da to Sarajevu zatreba.

Danas ne lebdim... Danas se vucem po coskovima, ili jurim, da ne gledam, da ne srecem.... A oni mile.... Navukli se na moje ulice.... Sasvim moderno obuceni, pocesljani..... Satro, zure nekuda... jure skupim kolima.... salvetama i maramicama brisu znoj pomjesan sa cickovim uljem i vecernjom sminkom u sred jebenog bijela dana.... I opet, satro, zure nekuda... Na momente cak izgleda da im moje ulice dopustaju sve. Da su pravljene za njihove razgazene cipele i nespetne korake.



Ali.... Mene ne mogu zajebati!

Kockste glavudze ih odaju.... A ni patinu grada ne mogu kupiti!

Stigla je kablovska... sto bi rek´o moj komsija - "cudo prirode"... Citava jedna era i nacin zivota lagano nestaje... Nema vise skakanja po krovovima i balkonima, u japankama i potkosuljama, s ciragom u ustima, uz poznati bosanski izraz lica, zvani "e jebacu ti sad majku", dok neko od ukucana kroz prozor urla:

"Eeee, aj´jos loma ljevo...e bravo,bravo... taj rad .... to, to... stani!! STANI!! Neee.... e jebote Tito, sjeba mu ton... E u picku m.... eeeeeeeeeee stani, stani... to!!!... Tako ostani...Joj guzova u Brene, djeteta mi... sta je ovo ´vako dobro, aaaa??!!"

Nema vise smetnji, nema vise iskonskog straha od vjetra koji je decenijama prepadao ljubitelje malih ekrana... Ne mogu nam vise nista ni sa kopna, ni iz vazduha!
Imamo kablovsku!

Stare antene, k´o nasukane, trunu po krovovima kuca i zgrada, po balknonima... Tek poneka ptica se posere na njih, k´o da im se ruga... A nas, sve zajedno, zalibo, jer mi imamo KABLOVSKU! Eeeeej....

I ja sam je uveo...Cak me je na momenat i maznula euforija ,te sam se uhvatio kako sa zenturacama iz komsiluka i njihovim muzevima razglabam o istoj... Jebi ga, nisam ni ja od kamena...
Medjutim ,ubrzo nakon sto su mi montirali to "cudo prirode", primijetio sam da nesto ne stima... Drkam ja, onako, po onom daljinskom, vrtim kanale... RTL, Vogosca, prazno, Rai Uno, prazno, Hayat... Nesto ne stima...
Uzmem da ih kao poredam, onako nasumice, bez ikakvog posebnog redosljeda i plana u glavi, ni sam ne sluteci kako ce da zavrsi taj moj naum, ne sluteci da cu redajuci kanale, poredati citav jedan svijet u kojem sam zarobljen zajedno sa ostalima.
Tu tuznu i nesretnu istinu, taj sudbinski redosljed i spektar, sto se nize od mraka ka svijetlu, kojem mi, nazalost, ne pripadamo, uocio sam tek sutradan... Vrtim kanale... pocinjem od broja 1... i ne mogu da vjeruem...
Zona sumraka: 1. Hayat... "Perjanica" moga naroda... "cudo" bosanskog medijskog neba.... ogledalo stanja nacije i (ne)kulture, ili bolje reci nadri-kulture, potopljene u provincijalizam, glupost i losu sminku... Totalni sunovrat, kojeg sam se tolko pribojavao...
Vrtim dalje...FTV, BHT1... mutant-programi... sterilni, jadni i bijedni pokusaji "novinarstva na nivou" iz kojih izbija nemoc, bezidejnost i amaterizam koji bode oci...
Vrtim i dalje i sve vise postajem svijestan da sam, dan prije, redajuci kanale, nesvjesno, nosen nekim mazohstickim, samodestruktivnim nagonom, jos jednom sebi stavio doznanja u kakvim govnima zivim....
....4...5...6...7 itd...Srna (ne znam vise ni kako se zove..ja je tako zovem jos od rata)...SRT...BN...PINK...VOGOSCA...Ista prica...Tuga, balega, blato...Pjevaljka reve... sviraci iz orkestra joj gledaju u guzove i namiguju jedan drugom.... Tuga do neba... gdje smo se rodili ??!! Sto ja to sam sebi radim??!!
Uzasni 99, ciji je opstanak cista misterija... Dusu dalo za Dänikena.... neki sumorni makedosnki kanal za koji ni dan danas ne mogu da vjerujem da se emituje uzivo... sve mislim da su 80´te....itd itd...
Tuga ubija... Konglomerat balege, jeftinog kolaz papira, nepravilno izgovorenh rijeci i subudalastih (volim ovu rijec) isforsiranih osmjeha...

Tek nakon nekih 10-15 kanala dolaze prve zrake svijetla... napustam zonu sumraka... HRT1.. HRT2... nije da gotivim ove kanale...Cak sta vise, idu mi na zivce sa svojim anti-balkanskim nadri-europskim sisanjem kurca, ali ipak se neko svijetlo nazire... Neki tracak nade se da prepoznati...
Sad se vec lakse dise... Vrtim dalje... Lagano ulazim u zonu totalne svijetlosti... nizu mi se pred ocima, neke jebene spanske TV-stanice... RTL... CNN... National Geographic... Sky... Rai Uno... Drugi svijet... Druga planeta... Cudim se kako je jedna obicna kablovska uspjela da dokuci ove daleke svijetove s kojima mi nemamo nikakve veze.... jebena neka stvarka, a?

Vrtio sam tako dugo, bivao sve tuzniji, dok jednog dana nisam cvrsto odlucio da vise ne ulazim u "zonu sumraka" moje kablovske... i nasih zivota...

Danas sve to ide lakse... navikao sam se... Pocinjem da shaltam kanale od broja 15 prema gore...lakse se dise... nasmijani,zadovoljni ljudi... sunce... picke... lijepe voditeljice koje govore tecno i bez idiotskog cerekanja i zamuckivanja... bez ulupljenih, neproduhovljenih glava iz "zone"... emisije koje ne zavrsavaju pentranjem voditeljice na stolicu i mlataranjem debelih guzova..... a sivu boju ni u putu da sretnes...

E, jebiga, da je bar tako i u stvarnom zivotu... Uzmes daljiski, i ozezi!!!!

Avaz....U mojim ocima olicenje svega sto mi se gadi od pocetka rata pa na ovamo...Glasnik "elite" koja se ustolicila i koja nas jebe u zdrav mozak, evo vec nekih 15 godina... "Elite", ciji se moralni i svaki drugi principi, porivi i djelovanja, mogu svesti na zivotinjske, uz moje duboko izvinjenje zivotinjskom carstvu radi ove nepravedne, ali nuzne usporedbe...
Kakva "elita" takav i narod... logicna implikacija... Meni i dalje neshvatljiva i neprihvatljiva, nazalost istinita....

Odavno vec, ni sam ne znam koliko gdugo, gledam kako se sa stranica ovog dnevnog lista kesere zvalave labrnje nasih mocnika...
Kao klonirani, svi slicni jedan drugome, sa bosanskom obradom fenkare frizura bez cela, kockastih glava i tupih, glupih i nemocnih pogleda iz kojih izbija smrad i prokletstvo provincije i blata, balave po prvim stranicama Avaza, lazuci nas , i pljujuci nam u usta, evo vec toliko godina, da smo oguglali.... Mozda vecina... ja nisam, niti cu...
Gade mi se iz dana u dan sve vise, te Avaz ne kupujem iz higijenskih razloga... To vec prelazi u paranoju.... Umislio sam sebi, naime, da cu, listajuci vrli nam Avaz, na rukama imati trag njihove sline, koja se tesko sapire...
I listamo dalje (ne ja, nego citatelj koji od ovog govneta napravise najcitaniju dnevnu novinu).... Stranice se nizu, a prosjecan Bosanac uziva u stivu (to je valjda jedino sto cita u zivotu).... Polupismeni novinari nam, s radoscu, otkrvaju prognoze nasih otaca..."Bosna nezadrzivo ide ka naprijed" porucuju isti...Veselje....
Prelazimo polovinu... Crna hronika obiluje interesantnim, Aghata Cristie-naslovima, tipa : "U Tarcinu tuca zbog sijena", "R.H. silovao kozu koja je vlasnistvo S.A. i ceka ga sudjenje", "R.M. se zaglavilo zrno kukuruza u nosu - komsija pritekao u pomoc"... Nema dalje... Avaz je udario u srz kriminala i podzemlja zemlje Bosne... Brinem se za sigurnost njihovih novinara....
Prelazimo i taj interesani i, nadasve, napeti dio od kojeg se ledi govno u zilama i evo nas, konacno, u odjeljku rezervisanom za nas Jet Set...Tu adrenalin raste...Ja ne znam koji kurac nam treba satelitski program i izdrkavanje na svijetski jet set, na neke Stingove, Paul McCartneye, princeve od Monaka itd, kad je svijet naseg jet set-a neopisivo lud i interesantan??!!... Takavu extravaganciju, u pojedinim slucajevima cisti razvrati i dekadenciju, je tesko naci negdje u svijetu...
Jebo te grob,pa zar je "Alma Cardzic nosila bijelu haljinu na promociji novog albuma Rizze Ruze ???!! Slucajost, ili...??!!" (zagonetnim, ushicenim tonom, uz misticni smijesak koji odaje svu tezinu ove mracne misterije, pita nas Avazov novinar, ostavljajuci nas bez daha u mraku vlastitog ne znanja i nemoci da rasvezemo ovaj Gordijev cvor)
"Fuada Backovic Deen na ljetovanju kupio tri para rozih japanki i kenjao u istoj hali kao i Dino Merlin, koju godinu prije??!!!" Oooooooo (dio bosanske populacije u zanosu svrsava)...I kad smo mislili da konacno mozemo da odahnemo i dozovemo se nakon ovakvih vijesti, koje paraju zrak, Avazov tim nam zadaje konacni udarac svojom exkluzivnoscu... "Bora Drljaca je, ustvari, zensko!!!???".... Kraj svemira..... Crna rupa.... Bosna se trese... Pa ovi momci su bez dlake na jeziku.....

Eto, to je nas najcitaniji dnevni list... to je ogledalo nase drzave i nivoa nase kulture nakon sto smo "poslije 50 godina mraka konacno ugledali svijetlo" i pronasli nase spasitelje i luconose....
Ne znam zasto ja tu novinu nikada u zivotu nisam kupio... Neka me je stid... Disident drustva nisam, niti ne boli kurac, ali jednostavno nikako da kupim ovaj vrli dnevni list...

Kad, odjednom, prije dva-tri mjeseca, zadesi me na navijackom gostovanju nezgodna situacija... vozimo se autom ja i moji haveri... meni se prisere, jebiga, cugalo se citavu noc, a ko zna sta sam sve pojeo, k'o kad jedem ko konj...  i pocnem da se zalim ostatku ekipe. Prvo, kao, moram da bacim pish itd... Uglavnom da ne duzim, skonase me ljudi, stadosmo kraj puta i ,stacu , ja pravac sumarak... zafurao se ja tako preko siprazja misleci samo o jednoj stvari...
Kad, dere se haver : " E,evo ti Avaz!!...Cime ces ...?"
.... Prelomni momenat moga zivota.... Pa, zar ja koji te novine u ruke ne uzimam??!!...
"E,a...da nemas sta drugo??" pitam, vec panicno....
Svi gledaju u cudu... Gorko se nasmijem, praveci se da se zajebavam, uzimam Avaz u ruke, a na usnama mi izdajnicka pjesma (Sarajevo je tog dana izgubilo, a ja i dan danas to pripisujem ovom slucaju).... Jebote..... Proklinjem posljednji obrok i sebe sto nisam mislio o ovome ranije....

Kad... za cudo Bozije, cuceci u grmlju, okruzen svakojakom florom faunom, u nekom cudnom transcendentnom momentu, uzrokovanom poznatim stanjem olaksanja, doziljavam jednu drugu, paralelnu, katarzu koja se tice samo mene i Avaza..... I dozivljavam istinu:

Avaz, ne samo da prijanja uz guzove... nego mi se cini da je samo radi toga i stvoren!!!

Jebo te..... Odkad ja trazim ovaj film, pa to vise nema smisla...

Da li postoji iko na ovome svijetu, ko moze da mi kaze gdje da nabavim ovaj film?

Inace, film je NENADJEBIV.... Znaci, zasluzuje sve moguce nagrade... Ja veci komad budale, od glavnog lika ovoga filma, dugo nisam vidio....
(inace, u filmu se ne pojavljuje niti jedan jedini profesionalni glumac)

Bez ikakvih pretnzija, kako ocitih tako i latentnih, da postanem neki, "veliki" bloger , zapocinjem ovaj blog, sasvim slucajan i nepotreban...

Sva ova zajebancija sa blogovima mi se ucinila interesantna, ali nikada nisam pomisljao da sam otvorim jedan... Tek, danas sam nesto drkao po kompjuteru i na necijem blogu upisem komentar... Doticna osoba, ciji je pomenuti blog, mi se u odgovoru najebala majke, brisuci u isto vrijeme moje rijeci, te sam morao da odustanem... U tom momentu sam, ne ja, nego, valjda, ono dijete u nama, sto cuci, pozelio da imam blog, pa da i ja mogu da obrisem koga uz poznatu pratnju domace nam uzrecice:
"Ma mars u pet picki materina!!!"
Eto, iz ovog razloga sam otvorio svoj blog, i sad cu da cucim u zaklonu i cekam nekog nadrkanog posjetitelja koji ce sta da mi lane, pa da mu uletim klizeci, brisuci mu post, a jebuci mu sve po spisku u isto vrijeme...
Ovo se odnosi samo na nadrkane, "ljute" posjetitelje... ostalima cu samo da mahnem iz zakona...